„ Umjetnost se inspiriše epohom!“ Umjetnost se hranila, umjetnost se prosto gojila epohom, ali je građanin bio zainteresovan umjetnošću, pasionirani navijač i sustanar u zadovoljstvu stvaranja.“ ( 10 str.)
„ Jaz između modernog čovjeka i moderne umjetnosti postoji ( koliko postoji ! ), iako su im životi slični, i interesi slični, i patnje, i ambicije, i sudbine. Niko tu nije kriv. Moderna umjetnost krči puteve ili misli da ih krči. Ko će to sad da zna? Postoji priča o sjenki. Koliko se za njom trči, toliko ona bježi. Moderna umjetnost, u odnosu na modernog čovjeka, nekad pravi sličan uzaludan napor. Nekad ne pravi . U međuvremenu zru neka zlatna žita. Hajde da vjerujemo! ( 16 str. )
„ Možda da nikada nije bilo vremena u kojem se pisac, a naročito mlad pisac, suočava s tako mnogo izazova kao danas. Prosto živjeti u ovom našem poremećenom svijetu, voditi današnji život koji ima smisla i izgleda da obuhvati neki vrijedan cilj, u sebi je izazov našem smislu za proporciju, našem smislu za perspektivu. Koliko više, onda, tako u slučaju onih koji se poduzimaju da reflektuju i interpretiraju ovaj svijet u kojem živimo, onih, koji osjećaju da imaju da nam nešto kažu, i koji bi željeli, ako je moguće, da ponešto osvijetle život koji živimo.“
„ Postoji i drugi aspekt našeg doba koji, dok utiče na sve nas, ima posebnog značaja za pisca.To je zaronjavanje u individualni život. Nikada ranije nije čovjek bio tako akutno svjestan čovječanstva u cjelosti; nikada naša vjera u značaj individualnog života nije bila tako jako isprobavana.I ovo je uslov koji pogađa u srž i ugrožava pravo tkivo koje čini poeziju. Kao što je engleski pisac Storm Džemso, primjetio prije nekoliko godina, romanopisac danas, vidi da postoje trenuci u istoriji ljudskog roda kada je ono što je lično u čovjeku manje važno od bojazni i nade, impulsa koji dijeli sa velikim brojem savremenika. On sumnja da je ovo taj trenutak. I možda očajava. Pomišlja : ako moram da pišem o ovom gibanju, ovoj promjeni, to će prikliještiti bilo kojeg čovjeka ili ženu koju mogu zamisliti. To će ih obezličiti.“ ( 22str. )
Potrebno mi je mnogo sunca, i to i noću, jedno da me susreće, jedno da zamnom svetlost baca,... Прикажи више u ponoru jedno dubokom, jedno da nosim u ruci kad od jada ne vidim prst pred sobom.
Potrebno mi je mnogo nežnosti, i to svakog dana, i mnogo od milošte reči: potrebno mi je primirje između srca i sećanja između neba i bola koji pred njim kleči.
Potrebna su mi dobrodošlicom ozarena lica mnoga, i to svakog trena, potreban mi prijatelj i to što veći, potrebni su mi mostovi viseći....D.M.
kada ja legnem tada vi dodjete